VAMA ISTIMA
Je li ikada jutro moglo prepoznati
U jednom licu tisuće istih,
Je li ikada noć toliko nalik bila
Bjelini lažnih osmijeha,
Ko ovoga zadnjega dana prije nekog sutra?!
Koračaju sjene u nepreglednom maršu,
Isti sviraju ode propasti,
A jezici odmora nemaju, nemaju milosti
Ni prema meni, ni prema sebi.
Stanite! Prokleti smrtnici što meni sudite,
Stanite vi kojima iz očiju ne izvire baš ništa-
Tek rupa crna puna sebe.
Umirem, vidite li da umirem,
A nekad je bilo da je čovjek čovjeku ruku pružio,
Danas se slave vrline jadne malih dobitnika,
Danas su kuje u kovačnici maloumlja
Čovjek!
Čovjek se kuje! Čovjek!!!
Izvlačim iz duše još ono mrvu časti i molim,
Molim još snažnim krikom da budemo ljudi,
Čovjek čovjeku čovjek, prijatelj, snaga
U ovom suludom danu pred neko crno sutra,
U ovom vrtlogu očaja
Bez čovjeka...
