Buvljak intelektualnih truleža
Često sam išao na to mjesto.
Tražio izgubljene otkucaje srca,
pod svjetiljkom poluuspavane tišine.
Odlutalim pogledima pratio umorne snove.
Budio misli zaspale na palubi nemirne lađe.
Tamo sam sapirao dušu gluhim jecajima.
Vraćao svaki propali korak,
pod istrošenim putem što u nepoznato vodi.
Uzavrelim gejzirima duševne tečnosti,
gasio užarene iskre ljubavi ostale pod krošnjom neubranog duda.
Tamo sam učio prve akorde za autobiografsku baladu,
trudeći se da na žice okačim sve ono što me vodilo ka tebi.
Tražio te u svim zamagljenim prozorima,
u neodoljivim nježnostima koje su se prokradale ispod moje sjene.
Tamo sam jedino mogao da te čekam.
Dođe mi i danas da te potražim tamo.
Da utonem u suton što mi slike nosi,
i ostanem pod otvorenim nebom do prvog povika pijetla.
Nažalost,više ničega tamo nema.
Nemarnost je probudila tišinu
i otjerala sve uspomene u neki drugi svijet.
Nestali su svi romantični pogledi,pjesme i povjetarci
Presječena su sva luda maštanja i posječene tek posađene mladalačke priče.
Utihnuo je glas zaljubljenih sjena.
Nad prirodnim spomenarom se izdigla „ljudska“ ruka,
i sazidala neviđeno umjetničko ruglo bez da mu se zna njegova svrha.
Izgleda da je buvljak intelektualnih truleža,
proglasio sezonu otvorenom.
...Ostaje samo sjeta na predivne dane i nezaboravne trenutke,
provedene u njenom društvu.
Pružala je utočište mnogim generacijama.
Čuvala u sebi mnoge tajne i priče.
Svjedočila prvim poljupcima i posljednjim rastancima.
Bila je neko s' kime si morao provesti dio svaoga vremena,
bio sretan ili sjetan.
Bila je a sad je više nema.
Jedna klupa ispod starog duda.
