100 THOUSAND POETS FOR CHANGE - KIKINDA (Serbia)
National Library "Jovan Popovic" Kikinda and Banat's Cultural Center Novo Milosevo

субота, 24. септембар 2011.

Tatjana Budimir, Kikinda


BLAGOSLOV


Jutro je davno obrisalo suzu
i sumrak odise blagim mirisom dudinja.
Govoris mi da je put pred tobom,
satkan od bisernih perli,
jedina staza koju ces utabati
dok ne osetis mir,
dok drhtavi i usahli prsti
ne dodirnu toplinu suncevog zraka.
I da moras poci.
A ja se sagibam i grcim,
pustam dah poslednji da te
s blagoslovom isprati;
jer tamo gde ides ti
i mene ne moze biti.

Anita Iličić, Kikinda



LIST PO LIST


List po list, kao list papira cist
spreman da ispise moju rec, koju sam spremna reci vec.
Korak po korak,ko covek svak,
kad ide noseci misao tad
nekad ko bistar potok sto tece,
nekad nad glavom olujni oblak.
Kap po kap, mozda se svaki delic mene
sruci odnekud, kao slap.
I san po san, sto ne bi jednom svanulo jutro
da imenom se nazove moj dan?

петак, 23. септембар 2011.

Ljiljana Fijat, Novi Sad



JAPAN


Japan u pocepanim čizmama ne šeta se po zemlji.

Trči po vozovima i proteže se uzduž istočne obale Azije,

sa vulkanima i vatrenim balonom. Ugađa i prinosi

žrtve, uvek kada mu podrhti tlo i dese se

neke pokretne sile i veliki cunami, koji se valjaju na obalama,

iznad brda i planinskih obronaka, do crvenog kruga,

skupljenog, na zastavi.




Kada se zaglave tektonske ploče, Japan pravi sebi dom

pod šatorom, pa, sa nekim pečatom prosvetljenosti i značaja

pobede nad varvarskom prirodom, povlači se

između sunčevog diska i obale. Hrani se simbolima

i, kao Jamato i Nihon no Koku, taj veliki lovac na sunđere,

traži zrno ikre iz koje će se poroditi, opet,

kao carevina, i jedna od najvećih i najživahnijih ekonomija,

naš prijatelj.




Iz njegovih banja i mineralnih vrela izlegli su se

cvetovi trešnje, a planina Fudži je održala govor i

zaručila se sa celim arhipelagom. U zimskim

i teškim vremenima, mi crtamo crvene krugove na beloj zastavi

i mislimo na Japan i njegova prijateljska dela.

Upijamo mirise i tražimo kutak za dan i sunce, što, u prevodu,

znači ime našeg prijatelja.

Spasoje Ž. Milovanović, Kruševac

TO SAM HTEO DA KAŽEM
17.

po ko zna koji put istina nije otkrivena u vratu komšije
zjapi prazna rupa pojmovno pedantno anatomski do u detalj
ko će da napravi kuću u kojoj će se sam roditi na tom iščilelom mestu
bez koordinata bez orjentira bez ikakve razlike izvanredno predavanje
odličan smeštaj hostel kao iz rija tako je prevaren i sava tekelija i mi sa njim

boriš se sa mojom željom obrazima spretno prstima harmonično
preskočiš obrvu dovedeš mi kičmeni stub u stanje pripravnosti
i kao da je sve u najboljem redu pitaš me šta je ljubav ništa drugo
protivprirodno premotavam unazad dalaj lamu justina popovića neke asasine
marlon branda kad je bio mlad ljubav je pufna bezrazložna milina pepretuum mobile
a da je majmun mislio pretvorio bi se u čoveka a kako je čovek nastao od majmuna
nema čoveka on je ništa nebo srbi su nebeski narod odatle su i srbi majmunski narod

nema ih ni mene nema ti to ne znaš tebi to nije poznato masa je tražila demokratiju
ja sam takoreći apsolutistički stajao iza tih zahteva verovao sam
u jasnu strukturalističku misao ušla je sumnja pozorište je ponovo nudilo himnu
širom si otvorila oči zamolila da pojačaju i sad pola sna je tvoje spavajmo sanjajmo7
u ovom svetu masovnih komunikacija
ne znam šta bih ti rekao i što kažem
ne znam šta kažem nemušt sam sav

Славица Пауновић Кајухова, Крагујевац


ПЛАВЕТ ЛАН

небо плаче читав дан
бисер ока тешко тужи
дуга шине из нигдине
а на левој страни јужи

сањарим низ рукосаде
сабирам опалу плавет
око ми сред срца паде
па у њему наста завет

негде доле низ паперје
тајим један давни сан
у сну живот ми се јави
цветан као плавет лан

у лан окруних иверје
међу трске од позлате
многе руке сакупљале
да бисер ми оку врате

Владимир Јаковљевић, Нови Сад

ВРЕМЕ РАЗДОРА


Ово време тражи брзе!

Ово време тражи спретне!

Ово време тражи ризик !

Оставиће многе сетне.



Настао је као никад-

Раздор лошег и доброга!

Раздор здравог - болеснога!

Раздор бедног и моћнога !



Економска силе јаке -

траже да се све отима !

Не види се боље сутра !

Креће игра с животима !



Срце хоће да распукне,

Да поцепа сасвим груди !

мотив нам је знани завет -

ОСТАНИМО ИПАК ЉУДИ!

четвртак, 22. септембар 2011.

Petronije Pero Šimšić, Višegrad (Republika Srpska, BiH)

P O U K A


Ove riječi
što ću reći

Nek' pouka

budu svima,

Svako vrijeme

nosi svoje

Uvjek ovca

vuka ima.



Da u svijetu

prestiž vlada

To zaključit'

mudrost nije,

Tu mudraca

milioni

Pamet piju

krvopije.



Nameću nam

uvjek nešto

Pametnije opet

njino,

Siluju nas

halapljivci

Mi smo stalno

neki krivci.



Ma, za njih me

i ne čudi

Što se oni

za se biju,

Ali što smo

mi poltroni

Na slamku nam

mozak piju.

Marija Miljković, Kikinda

VERUJEM
VJERUJU
CREDO



VERUJEM
U NEVIDLJIVA SAGLASJA
I KOLUBARE NA DUŠI
DOK KAMEN REČI
TONE U TIŠINU
MOĆNIJU
OD GRMLJAVINE


U LEPOTU
VERUJEM
KOJOM CVET
PRKOSI KRATKOVEČNOSTI


U LJUDE NEPOZNATE
KOJI IZNENADA
POSTANU DRAGOCENI
I ZBOG KOJIH BLAGOSILJAM
NEIZVESNOST SVIH PUTOVANJA


ALI NADASVE
U NESLOMIVU KRHKOST ŽENE
VERUJEM
I U RASIPNIŠTVO
NJENE LJUBAVI
SRED SVIH OSKUDICA


U NASMEŠENU NADU
S KOJOM UPORNO
U PUSTOKAMNO
MUŠKO VLASTELINSTVO
PRESADJUJE CVET

                                                             

Biljana Đudić, Čačak


NEMOJ DATI


Ne daj nikom
da dira ti ovaj dan,
što ga nahranih hlebom
od strepnje i strpljenja.

Ne daj nikom
ovu lekciju života
da ti uzme,
da ga menja.

Nemoj dati
svoje mesečine,
ni za čiji dan,
niti svoje samoće,
ni za čije pirove,
nedoumice, hirove.

Niti svoje,
ni za čije istine,
ničija ludovanja
za tvoje tišine.

Nemoj dati vreme
svoje za nečije,
kome brže idu sati.

Nemoj dati.
Pesme svoje
za melodije tuđe,
kad imaš svoje
note i boje,
i svetlost
što preplavi ceo svet
kad u tebe uđe.

Borivoj Rašuo, Beograd


ЉУБАВ II

Волети је не знати за себе
Одузети снагу уму своме
Не марити остале потребе
Осетити у себи поломе.

Осећање када мисао пречи
Да разазна живот до детаља
Љубав моћа од свега да лечи
Од просијака начинити краља.

Љубав оно што се не да рећи
Занемели најстрасније љуби
Нико није успео претећи
Са бојишта где нико не губи.

KIKINDA među 550 gradova sveta

Na američkom centralnom sajtu akcije 100 HILJADA PESNIKA ZA PROMENE, Kikinda registrovana kao jedan od 550 gradova sveta u kojem će se akcija 24. 09. 2011. održati.


Pogledati na sledećoj adresi:

http://www.bigbridge.org/100thousandpoetsforchange/?cat=682

Plakat - 100 HILJADA PESNIKA ZA PROMENE - KIKINDA / 100 THOUSAND POETS FOR CHANGE - KIKINDA


Ђоко Стојичић, Београд




Драгости моја,
Радосни мој
Драгости моја,
Радосни мој!
Ако те је бритка зебња
Пред исходиштем
Кључне мелем-ране
Изазвала и прозвала
Као своје лане,
Приђи одважно,
Стани са обе ноге
На тај земљотрес битка,
Ту ти је место,
Ту  и гроб и колевка,
Зачешљај се,
Осмехни,
Као кад си
Тек новорођен
У бистрој води
Препознао лик своје
Прве и последње љубави.
Заплови мудро у изазов
Нек се упркос
Вихорне мржње,
Упркос невине теже,
Твој крик разлеже
У окриљу брисаног простора,
У мезгри сјекова,
У митској космогонији,
У бираним престоницима памћења.
То и само то.
Не помишљај
Да ишта друго може бити,
Не мешај се
Те друге обале,
Друге помисли,
Друго је паклено пировање,
Не мешај се,
Остаћеш без себе,
Драгости моја,
Радосни мој!

Vjekoslav Zadro, Zagreb




LJUBAV

Ja sam ljubav.
Rasla na putu
kraj neke pruge,
gdje su prolazili
vlakovi slučajnih prolaznika.
Ja sam ljubav
kraj tračnica mira,
blizu polja ambrozije
i korova.
Mnogi su me pokušali
kositi zajedno s njom,
da ne porastem
visoko u zvijezde,
ali ja sam ljubav
kažem vam…
I kad me gazite,
ja ću opet izrasti.
Mene će opet biti negdje.
Na osmijehu djeteta
što kreće u život,
u vrtnji zemlje oko
sunca,
u cvijeću nesigurnog momka
koji čeka djevojku,
negdje na križanju
ulica u gradu.
Ja sam taj kamen
oko kojeg se lome
valovi,
ali i pjevaju
najljepšu
pjesmu,
životom skladanu.
I tko ne čuje,
moje pjesme
opojni zvuk,
u njegovom srcu
samo tužne slutnje,
počivaju.

Anica Garić, Srpska Crnja





Vrisak



I vriste secanja,

Grci se noc od neizrecenog,

Prozivljenog i jos sto puta

Prezivljenog,

Pa onda potisnutog

I opet ,i uvek

Iznova ozivljenog bezumlja ovog sveta!

Vriste devedesete!

Plac majki,

Deca sa jednom patikom,

Drugu nisu imala na sta da obuju…

Ptice bez gnezda,

Vatra bez ognjista,

I more smrti kojim smo plovili…

Vristi nada da se vise nece ponoviti,

Da ce covek postati covek,

Da ce rec imati ko da cuje,

I da je razume.

Vristi u meni danas covek,

Zrno ljudskosti,

Razum i rec da je svi cuju!

A negde tamo,daleko odavde,

Jos jedna patika ostala je bez noge!

Vesna Pešić, Niš

ZAŠTO

Juče su deca mučila psa,
gađala ga kamenjem u školskom potoku.
Napravila mu ranu na vrhu njuške
i jednu veliku modricu na boku.

Juče su deca mučila psa,
obesni, divlji gradski dečaci.
Vikali, skakali, trudili se
ko će preciznije kamen da baci.

Juče su deca mučila psa.
Hteo je da se sakrije u travu visoku.
Nije režao, ni skičao, lajao,
gledao ih nemo sa suzom u oku.

Juče su deca mučila psa,
umorno pseto, staro i tužno.
I niko iz škole da izađe i kaže
da se ponašaju veoma ružno.

Juče su deca mučila psa
kao da tako mora da bude.
I pitam se, dok sada mislim o tome,
da li će sutra mučiti ljude?

Julijana Velichkovska, Skoplje (Makedonija)


Моето срце на National Geographic се прикажува


Моето срце
е делфин
луд
од тешка дресура
избеган
Моето срце
е мајмун
од холивудски циркус
избркан
Моето срце
камелеон
на твојот харпун
се радува
во боја на пепел
се стопува
на твојот вектор
се надева
од нуклеарен отпад
потекнува
Моето срце
во гасна комора
не крв
боен отров
произведува.




Moje se srce na NATIONAL GEOGRAPHIC prikazuje


Moje je srce
delfin
lud
sa teške dresure
pobjegao
Moje je srce
majmun
iz holivudskog cirkusa
otjeran
Moje je srce
kameleon
tvom harpunu
se raduje
u boju pepela
se stapa
tvom vektoru
se nada
iz nuklearnog otpada
potiče
Moje srce
u gasnoj komori
ne krv
već
bojni otrov
proizvodi.

(prevod: Zeljko Milović i Kliment Jankovski)

Tatjana Filipović Radulaški, Beograd



PLANETA ZEMLJA

U svom kratkom i burnom životu
Imamo samo jednu majku
I jednu Planetu Zemlju.

Sunce nas obasja uz majčino mleko
Hrane nas rodne plodne njive
Cv etna polja i blago što pase.
Gali nas cvrkut ptica i zuja pčela
Šumor lišća i žubor potoka.
Plaši nas užasna rika zveri
I besni udarci morskih talasa,
Gromoviti urlik boga Peruna
I zli noćni krik kukuvije.

Sa svakim od nas rađa se Zemlja
Kao predak i kao potomak
Kao majka i kao dete
Zeljna lepote, pažnje i ljubavi
Iskrenih toplih i čistih zagrljaja
Koje i sama svima nam pruža.

I zato ne zaboravi nikad
Imamo samo jednu majku
I jednu Planetu Zemlju.

Janoš Sekereš, Subotica

Nuklearno srce

O naivnog li deteta,
I dalje slepo veruješ ljudima,
a bezbroj puta su te razočarali
Darivaš ih svojim osmehom,
Sećaš li se svih prolivenih suza
Otvorenih dlanova im sada pružaš ruke,
Vec si im pružio mali prst i sve su ti oteli.

O naivnog li deteta,
Veruješ u ideale, niko te neće zaustaviti,
Veruješ da se snovi još uvek mogu ostvariti.
Krećeš u novu borbu sa vetrenjačama,
Zar ne znaš da one rade na nuklearni pogon?
Menjaš svet oko sebe laganim koracima,
Požuri, brzi vozovi će te oduvati.

O naivnog li deteta,
Ljubav, ljubav i samo bezuslovna ljubav,
Ne postoji ništa drugo za tebe samo ljubav.
Želiš večitu ljubav kao iz bajke imati,
Da li je bilo šta večno na ovom svetu?
Ne zeliš da leptirići u stomaku nestanu,
A dobro znaš da većina živi tek jedan dan.

O naivnog li deteta,
Zaista mnogi ti baš na tome zavide, da zavide,
Na bezbrižnosti, iskrenom osmehu, na slobodi.
Rado bi se menjali i prihvatili da žive tvoj život,
Ne trude se nimalo svoj unaprediti i živeti ga
Omiljen međ decom jer u tvom telu dete živi,
Naivno je i neće da se smiri, ono zaista živi.





Nera Legac Rikić, Novi Sad


DOŠAO SI

došao si mi s bolom i tugom
razbio koncepciju misli
uvukao se u mene još jednom
i kao nekim čudom, opet smo se učvrstili.

došao si, pružio mi srce
na dlanu, ko nekada davno
u drugom životu, gde bilo je ravno
i gde smo bili sve što smo hteli.

došao si suzan meni reći
da postojim i da te još imam
da sve što smo mogli steći
još tu negde medju nama sniva.

došao si, mislima što lako
bude nadu u životu mome
vidjati te to je tako čudno
radujem se ja trenutku tome.

došao si, sad ostani ovde
gde si blizu srca sto te vole
gde tuga u radost se pretvara
gde sam tu, gde imaš nešto svoje.

(C) Nera Legac Rikić

Gordana Ostojić, Zvornik


Nemam pravo na tugu

Neželjena, rađa se u osvit zore
Iz prvog zagrljaja sunca i talasa modrih
Pod trepavicama žaokom sumnje udara žustro
Kao da kaže: zatvori oči, ne pružaj ruke
Nema u tebi snage za novo jutro

Klizim polako plimom gorčine
Duša nemoćno treperi na ivici plača
Izranavljen pas tužno me prati
Kao da ćemo zajedno prije stići
Bolno savija noge ali korača

Ćilim nemanja sapliće korake
Stidom bezvrijednog bića zaobilazim ljude
Pogrbljena starica drhti na trotoaru
Na dlan sa suzom poneka kap milostinje kane
Da li će danas za hljeb da bude

Igraju sijenke, a ja bih nazad
Ne mogu dalje Mikinom stazom do ptica
Klupko jutra se neumoljivo odmotava
Čovjek bez nogu sluša priču dječaka
Što strpljivo gura kolica

Nemam pravo da suzom natapam stazu od patnje
I kajanjem mučim srce što grca pod kišom nemira
Zbog svitanja što bojom noći sviću
Zbog zvijezda što su ugasle
A ne stigoše da ogriju dušu svemira


Рада Пауновић, Чачак


Осмех на дар

Ујутру осмех на лице навуци
и нигде без осмеха не излази
јер људи не воле смркнута лица
довољно је мрачна свакодневница.

Не разумем зашто осмехе штеде
осмеси не коштају а много вреде
лепша су ведра него смркнута лица
то није фраза већ чињеница.

Осмехом људима око себе
поклањај тренутке среће
нек живот свима лепши буде
а тебе ништа коштати неће.

Људска су срца пуна топлине
а живот кратак препун горчине.
Зато топлину свога срца
поклањај осмехом преко лица


Gruja Rođenkov, Novo Miloševo

Dobro

Notu dobrote i notu mira
uzmi
Ako ti je na dohvat ruke
uzmi i zasviraj
i podeli je sa svima
jer dobro je 
da je dobro među ljudima

I čuvaj dobro
nemoj neko da ti ga ukrade
ili proda
čuvaj dobro
jer dobro je plemenitog roda

Zlo oteraj od sebe
što dalje
oteraj ga osmehom i pesmom
i pusti da te dobro vodi
jer dobro je kao bistra voda 
dobrim se zove samo
mir i sloboda

уторак, 20. септембар 2011.

Denko Rangelov, Niš


STVORITELJI

Stvoritelji prirode i
stvoritelji reči
- jedni kraj drugih. U tihovanju
a češće u burama i vrtlozima
stvaraju blaga koja na svoj način
jezikom umetnosti govore o
postojanju i opstajanju, o radjanju
i umiranju, o svetu bez kraja
i granica …

Stvoritelji prirodnih i
duhovnih blaga jedni pored
drugih … I ono najlepše –
i jedni i drugi najmoćniji i
najsrećniji su kad stvaraju svoja
čeda – prirodna i ljudska blaga
za svoju sadašnjost i budućnost
večnu …

Stvoritelji jedni kraj drugih

Snežana Tomin, Kikinda


KRIVI SMO MI

Ne trazite zalud razloge
za jutra placna,
ni za veceri sto cvile,
ne tumacite zakone razne
kroz sve te lazi pravosnazne
uvijene u zablude od svile.
Ne krivite one,
sto samo pricom kroje
svetlu buducnost za nas,
mi smo im dali glas
mi smo jedini krivi.
Mi,
toliko jedni drugima slicni
ljudi obicni.
Mi smo krivi,
sto nam sreca kasni
u nekom trulom vozu
nekih nam davnih dana slavnih.
Krivi smo,
sto jos sagledali nismo,
istinu pravu, jedinu, duboku
sve su se vrednosti potajne skrile

u bistrom i nevinom decijem oku.

Nada Adamović, Kikinda


TEBI ZA SREĆU


Ja lopov nikad nisam bila.

Od Sunca, ipak, ukrašću sjaj.

Njima ću tamu da odagnam

njime ću vratiti procvali maj.

Srebrni mesečev ukrašću plašt,

i od godine sve vedre dane,

i miris cveća, i cvrkut ptica.

Moliću zoru da brže svane.

I još ću sa neba zvezde krasti

bacati ih na Srbiju kradom.

Neka padaju, neka zasvetle,

nek' zatrepere snagom i nadom.

Iz tvog oka ukrašću tugu

radosne snove da možeš sniti.

Za sreću tvoju ja ću da kradem,

a, ipak, lopov neću biti.

Dejan Pivac, Kikinda


MASTA 


Videh te samo jednom, 
a pozeleh milion puta.
Sta je coveku za takvom lepotom,
sa svojom mastom kroz ceo zivot da luta.

Mozda je tako i bolje,
biti sretan bar malo.
Jer kome je kao meni,
toliko do tebe stalo.

Kada bih te ponovo sreo,
ne bih te vise tako pozeleo.
U mojoj dusi nema vise toliko zudnje i zara,
tada bih samo pozeleo da su to moja mastanja stara.

Драгана Ђурковић – Тошић, Чачак


СВЕ СЕ ТО ЧОВЕКОМ ЗОВЕ
                       

Постоје људи који вам
Лестве на небу направе
И држе вас за руку док се њима пењете
Подупиру вас да не паднете
Озаре их ваше зенице
И поглед птице.

Постоје и они други
Што вас за земљу прикивају
Прахом ђонова покупљених на свратишту увреда.

И они што у звезе гледају и сањају
Што знају да тамо иза те таме
У којој станује јава
Стварни живот благовештава.

Постоје и они што не умеју другачије
Сем себе да у туђе ципеле обују
И живот свој измере међама туђег ока
И све што на другог мирише као своје потписују.

И они који су ту поред вас
Чије срце куца као река вашег била
Који ћуте јутра и узглавља
Чија је рука мекша од анђеоског паперја
Чија реч милује као балалајка
Који вам никада на уво шапутати неће
Да сте њихова последња кап
Који вам читају живот са усана
Па се после за вас у тишини моле
Који вам с јесени осемене све пробушене и јалове чауре
И поленом украденим са пчелињих усана вам пишу
И записе остављају у власима да се роје
Да процевтају белим багремовим цветом
И у пролеће благослове све што се човеком зове.

Otto Virag, Novo Miloševo


živim 
jer nešto treba da se radi
radim 
jer ima ko neće da gradi
obrazovao sam se 
jer volim ovaj narod
kajem se za svoje grehe 
da ljudima pokažem primer
ostao sam tu 
da znaju koga treba da puštaju u državu
patim 
jer samo tako će moj narod  biti bolji
verujem 
da bi i oni verovali
molim se 
jer ni oni neće drugačije dobiti


Maja Josimović, Novi Bečej


BORBA U GLAVI

Ratujemo
Moćan neprijatelj
Planira napad
Zamišljam,
Naša vojska trči mu u susret
Uslediće raspad
Ratujemo
Zamišljen neprijatelj
Pobeđuje i mene i tebe
Razmišljam
Da li smo poraženi od neprijatelja
Ili od sebe

понедељак, 19. септембар 2011.

Dragan Pop Dragan, Kikinda


PESNIK SAMAC

neminovnost novog dana
rastrojavajuće
ustrojstvo događanja
topli nered moje sobe
i nedovršene pesme
zbrkane misli
i uzaludna erekcija
zadah života
i dežurni mamurluk
iz potrebe vinjak
iz navike kafa i
jetrena pašteta sastava
masno tkivo
supa
jetra 15%
svinjsko meso
emulgator 2%
kuhinjska so i začini
i nitrit 0,005%
malo bajatog hleba
vesti sa radija
situacija u svetu alarmantna
vreme promenljivo oblačno
DOBRO JUTRO

Аndrija Ušjak, Kanada


MОLIM VAS NE UBIJAJTE MOJE MASLAČKE

Živim na levoj strani sveta desnog
U zemlji čudesa,
U zemlji od zlata otrovnog.
Gde su kristalno nebo i
Ljubičaste stene moji štitovi
I maslačci, ti mali meseci,
Na poljima se šire cvetovi .

Došli ste sa slanim ukusom
Sa dalekih mora,
Da uzdignete moju nadu, rekoste.
Posadili ste ruže na ovim poljima
Nikad niste pitali da li se slažem
Da maslačci polako umiru
Kao korov, kao žrtve ruža.

Ako nestanu moji maslačci,
Nebo će uvek skrivati oblaci
Na, desnog sveta, levoj strani.
Ja, ko poraženi vitezi, smeli, tugom obhrvani
Senkama okruženi,
Odjahaću sa polja zeleni’,
U bajke, ogorčen čovek, ledeni.


Don't kill my dandelions, please

I live on the left side of the right world,
In the land of wonders,
In the land of poisonous gold,
Where the crystal sky and
The purple rocks are my shields
And the dandelions like the little moons
Blossom in the fields.

You came with the brine flavor
Of the remote seas,
To rise my hope, you said,
You planted roses in these fields,
Never asked me if I agreed
For the dandelions to die slowly
As the sacrifice of roses, as weed.

If my dandelions disappear,
The sky won't be ever clear
On the left side of the right world.
I, the defeated knight, sad and bold,
Surrounded by the shadows,
Will ride away from these meadows
To the fairytales, bitterly cold.


Živko Vujić, Banjaluka




 Na mitingu naleti na mene
Nisam imao kud da bježim
Ona reče: Ja sam za promjene
Ja iz sveg glasa - Dolje režim

Pogled mi privukoše obline njene
Ime njeno htjedoh da zabilježim
Samo reče - Ja sam za promjene
Ja iz sveg glasa - Dolje režim

Već šest dana na šestom spratu
U bolničkom krevetu ležim
Pijem lijekove jedem salatu
Više ne vičem - Dolje režim

Sad se kajem - skupo sam platio
Potragu za promjenama svježim
Otkad sam se sa mitinga vratio
Na promjene stalno režim

Марина Жинић Илић, Нови Сад


МОЛЕБАН ЗА КОСОВО

(одломак из поеме)

2.
О, како сам мала
о, како бих да поскочим
да те загрлим свете
да те замолим, ја пастирица душе
не сеци, не вешај, не дирај
не гази траву
не убиј мрава
птица се у кише заплела
а муња надолази
слутим громове
Грачаница се у небо сели
причекај
рашири поглед
не буди мртве песнике
у суноврату
почуј Дечанска звона...

Jelena Marićević, Kladovo


SUDBINA JEDNOG EKSERA

Ekser sam
i ponovo u zidu
Imaš me u vidu
Kada mi na vrat
Polažeš zidni sat.
Glava mi u oku,
Kazaljka u roku
Od jedne zapete
Već diše mi za vratom,
Monotonim batom.
Iz stola me čupao
Pa u glavu lupao
U beton sam upao
U beskrajnom tika-taka
Teku zvuci moga mraka.
Moj sav svet je ovaj zid,
i čvrsto mi stiska vrat,
a glava mi iščukana
sa svih strana.
Nek mi dođe vreme rđe
Nek mi bude za petama
Kojih nema.
Jer, prestaje da mi misli
Glava što joj vrat pritisli!

Наталија Коцић, Ниш


ВИДОСЛОВ ЖИВОТА

Зајапурила се зора у белини бескраја
Изгрејало сунце са књижевног ореола,
Мудре речи се чују, читају пожутеле књиге...
А речи и дела говоре сама
Буди се моја младост успавана:

Бићу пут и корито и притока реке-
Извор и ушће...
Ведрина дана,
Светло унето у мрачне мисли
И плам.
Распламсаћу и давно угашену искру
Бићу и буктиња када треба
И миран, који тиња, жар
Одуваћу пепео и гар са догорелих зидова.
Видим животну радост.
Само да младост не скрене поглед ка ђавољем шаренилу?!
Лелуја цвет
Отварају се видици
Расцветава пупољак живота
Осећа се дашак ветра и бљесак у очима види
Различак плави светлост у оку прелива
Гране стреме у висине,
Са жудњом траже да добро победи зло
Погледи им упрти у даљине...
На трновитом путу љубав се трже
Ко ће њу да заузда?
Ко ће младост да спута?
Снажне су младице њене
Ко ће да развеје наталожену тишину?
Још су мали сметови
Притоке су бујне, неће пресушити
Бујицу речи младост наша ће покренути
да створи нове реке и токове
на извору видослова живота.

Јефимија Коцић, Ниш


ЧОВЕК

Баг програма трошног дана
Слепи путник на ивичњаку живота

Свеже издепилирана зона
Грешка у губитку енергије
Лоше смешани коктел:
Тетоважа усамљеног срца
Пирсинг лажљивих усана
Алка глувих ушних шкољки
Танани ланчић избилдованог врата
Лажни прамен бојадисане косе
Скривена суза пластифицираних трепавица
Лепљиви пољубац силиконских усница
Додир хладних, малокрвних јагодица
Корак несигурних ножица
Фотомонтажа прошлости-
Блага сенка будућности.

Aнастасија Коцић, Ниш


ВОДОСКОК РЕЧИ

На извору речи
пламен тишине букти у мени
Откри сва стремљења језичак пламени.
А речи живе рађају се животом долазећим...
Поскочи слово, спотакну се на камену
Посрну у страну, придиже се,
И почеше слова да извиру из зденца
Куљају из кладенца
Водоскок речи се створи
И стих зажубори...
Мешкољи се и мрешка,
Зуби му цвокоћу у хладноћи зденца
душа говори љубав срца,
Увија се похотно, спотиче и грца
Дрхтаве речи се ваљају у реци...
Рађа се песма обасјана светлошћу са извора
Прострла се обалама
Огледа се у води нагиздана
Искричава, разуздана
Букти огањ уз вергл времена
Просипа се обронцима
сањива песничка галама,
на јастуку меком сања
песму са извора,
па се смешка,
па се мрешка испод грања,
насмејана, насањана,
голицава, разуздана.

недеља, 18. септембар 2011.

Borislava Dvoranac, Novi Sad

TUŽBA ŽIVOTU


Tužba pustinji
Umetnosti jadnoj
Korupciji
Zlu dobroti
Kiču lepoti

Tužba decenijskom
medvedjem snu

Tužba životu bez cilja
Mrtvoj mladosti
Bajatoj stvarnosti

Tužba svima bez mozga
Pasivnom umu

Razum vrišti
Ludnicom luta
Tužbu piše
Realnosti jadnoj




Aleksandra Kovrlija, Kikinda

ELEGIJA POSVEĆENA ZEMLJI


Ljudi stalno, sebično nabrajaju svoje jade
Dok ih ti slušaš i polako ostaješ bez nade
Oni pišu elegije oplakujući svoj bol,
Neuzvraćenu ljubav, sebe,L
Ali ova elegija je samo za tebe-
Svi pišu tužbalice opsednuti sobom,
A moja pesma je posvećena nasilju, nasilju nad tobom
I danas sam videla mrtvu pticu na putu
Njena smrt mi je ponovo otkrila sav ovaj užas,
Ostavila me da iznova podnosim poniženja-
Da gledam lica, bezbrojna, bezlična, gruba, pohlepna lica,
Koja svakog jutra jurišaju da te unište
Na ulicama se komešaju žurba, mržnja i ravnodušnost
Žene besomučno kupuju, pohlepno zaviruju u izloge,
Bacajući papire i račune na trotoar,
U jednoj kafani, neki muškarci piju i puše
Dim cigareta, beznačajni razgovori,
Brišu i uništavaju sve, čak nam i ljubav zagade
Dodirom svojih prljavih prstiju
Dimnjaci i automobili pretvaraju vazduh u smrdljivu izmaglicu
Mašine koje reže, kreštave sirene,
Nadjačavaju cvrkut ptica i dečiji smeh
Bašte od plastičnih kesa cvetaju na obalama reka,
Duše mrtvih labudova plove po sivim jezerima,
Zagrađenim tugom pesnika
More krvari, izbacujući smeće na pesak
A ti plačeš za čovekom, koji je nekada davno, davno...
Bio odeven u lepotu, a sada je obučen u ruševine
U tvojim suzama, vidim svemir i očaj tvog srebrnog saputnika
I dalje se bešumno okrećeš,
Izmenjena, ostarela, obmotana pohabanim velom,
Tvoje bore, napravljene od betonskih puteva i kula,
Postaju sve dublje, tvoje haljine se cepaju
I dalje se uporno i samilosno okrećeš,
Odlazeći u duboko ništavilo, u praznu budućnost
Ljudi stalno, sebično nabrajaju svoje jade
Dok ih ti slušaš i polako ostaješ bez nade
Oni pišu elegije oplakujući svoj bol,
Neuzvraćenu ljubav, sebe,
Ali ova elegija je samo za tebe-
Svi pišu tužbalice, opsednuti sobom,
A moja pesma je posvećena nasilju, nasilju nad tobom




THE ELEGY DEVOTED TO THE EARTH


People are, constantly, selfishly numbering their troubles endlessly
While you are listening to them patiently and hopelessly
They write elegies describing unrequited love, themselves,
Their pain, feeling blue,
But this elegy is only for you-
Everyone is writing sad poems, and self-centered, too
However, my poem is devoted to violence, to violence against you
Today, I saw a dead bird on the road
Its death made me see again this horror,
It left me to endure humiliation, over and over again-
To watch faces, innumerable, impersonal, coarse, covetous faces,
Who rush every morning to destroy you
Haste, hatred and indifference are jostling down the streets
Crazed women are shopping, peeking into shop windows greedily,
Throwing away papers and bills on the sidewalk
Some men are drinking and smoking in a tavern
Cigarette smoke, trivial conversations
Erase and kill everything, even love is contaminated
By the touch of their dirty fingers
Chimneys and cars are turning the air into smelly haze
Snarling machines, squeaky sirens
Override chirping of birds and children`s laughter
Gardens made of plastic bags bloom on the river banks
The souls of dead swans are floating on grey lakes,
Enclosed by sadness of poets
The sea is bleeding, bringing waste back on the sand
And you are crying over the man,
Who was a long, long time ago,
Clad in beauty and who is now dressed in wrecks
In your tears, I see the universe and despair of your silver companion
You are still spinning noiselessly,
Changed, old, wrapped in a shabby veil,
Your wrinkles, made of concrete roads and towers
Are becoming deeper and deeper, your gowns are worn-out
You are still spinning, persistently and compassionately,
Going nowhere, into the empty future
People are constantly, selfishly numbering their troubles endlessly
While you are listening to them, patiently and hopelessly
They write elegies describing unrequited love, themselves,
Their pain, feeling blue,
But this elegy is only for you-
Everyone is writing sad poems, and self-centered, too
However, my poem is devoted to violence, to violence against you

Андрија Ушјак, Kaнада


РАТНИЦИ

Пролазе нашим крајем поносни,
У очима им пламти гнев,
У души жеђ за осветом,
У срцу им жеља за правдом.

Када прођу остаће они
Који децу стрпљиво одгајају,
Поља обрађују марљиво,
Времена за освету немају.

Из глава ратника ће ускоро
Тамне птице излетати
Да положе своја јаја
У главе оних преко.

Птићи ће стасати врло брзо,
Излетаће и долазити овамо
Да у главе наше јаја положе
За нови гнев, освету и правду.

Само ће они са обе стране
Који времена за освету немају
Поља обрађивати и децу одгајати.

У њихове се главе птице не гнезде.

Kemal Ljevaković, Tešanj (Bosna i Hercegovina)


ISKORAK S TABUTA

(odlomak iz poeme)

Pjesma je koja to nije
samo nudi njenu shemu
i ne umije da skrije
drhtaj duše u svoju grafemu

i prođe varljivo zatišje
ratnu scenu našu
što devet mijena pakleni krug bijaše
dramaturzi rata nanovo protagonišu

svako rola svoju rolu
ishodište ne zna
dramuje svoju dramu
tragičnu i u bolu

podan i po svunoć
rike topova iza brda do nas dopiru
i za otkucaj-dva srca, već ruju
kraterima moždane kore naše odjekuju

gine se, koliko na kružnici odbrane, i više
u dvorištu, ulici, u pšeničišću od meteorske kiše

Popov Milka, Kikinda


PILOTU UBICI
Ne bacaj bombe na kuću moju,
i nedeljnu supu vruću.
Ne  ubijaj mi sina kojeg zove otadžbina
i drugoga sina, koji se još igra sa psima.

Ne ubijaj mi muža,
koji nam još jednu sigurnost pruža.
Ne ubijaj mi psa što zajedno sa sirenom cvili,
a tako smo nekad srećni bili.

Ne bacaj bombe na našu crkvu,
gde pop mladence venčava, a stari svat kolo razvija.
Ni bolnicu gde bebe od bombi plaču,
ni školu gde djaci proleću djaču.

Ne diraj voćnjak što se pod cvetom njiše,
i livadu što od kamilice miriše.
Zelene njive gde se njiše žito,
i sve ostalo što je lepo i plemenito.

Ti pilotu što letiš visoko,
videćemo ti sigurno, lice
i svi ćemo te zvati
PILOTU UBICE.

Слободан Сувајџић, Руско Село


ЈAХАЧ АПОКАЛИПСЕ


О ти, што шапућеш време, 
у кораке што кретање денеш, 
зашто свагда иза чела свенеш, 
од мудрости на врхунцу семе.

О ти, међ' звездама јахачу,
овде на земљи, под крстаче нижеш
кости у нарамке, а себе дижеш
изнад трава над хумкама што плачу.

О ти, из далека дошао што си,
случајно у орање ногом ли си стао,
па к'o семе чедно у грех ли си пао, 
у навиљке жито незрело не коси.

Славица Буцало, Наково


СУСРЕТ

Две се сузе у мутноме болу среле
једна пошла из темена
друга текла из камена
при сусрету загрилиле
и у једну се сузу слиле
и у болу говориле.

Једна страна шапутала
- ја сам бато тебе звала!
Друга страна тихо збори
- и тебе бато увек воли!
ти си моја сеја мила
ма где ми се налазила.

Сусрет овај понекад треба
гласила је мисао и порука неба,
љубав сестре и брата
увек отвара небеска врата.

И чим се отворише небеска врата
сеја загрли брата...
Ова се прилика ретко јави
а ја сад имам шансу
да пренесем поруку неба
мом рођеном брату...

И као анђелак прави у уво му шапне
- иди кући мој рођени брате
синове своје и унуке храни
теби су дуги земни дани.
Понекад дођи на земна врата
да се сестра нагледа брата.

Тад се у свом путовању кроз простор и време
сретоше мисао земље и неба са више
и задивљено прозборише –
оваква се љубав у вечности пише...
И пре него што се затворише небеска врата
сестра тужно напусти брата.

И сузе се раздвојише –
једна оста у камену
друга оде ка темену.

Teodora Toda Matić-Medić, Sidnej (Australija)


VILA KOJA ZIVI NA DNU JEZERA


Bilo je to jedne veceri.
Zaculo se tiho kucanje srca
na vratima, a tamo neka
zena uvijena u maglu sa
kosom od tankih grancica,
haljina joj od morskih trava.

Zelena voda jezera cedila se sa nje.
Ja sam ta, rece
presla sam velike daljine
podji sa mnom hocu da ti pokazem nesto.

A kada se okrete I podje, ogrtac
joj se otvori iznenada,
zlatna svetlost… preplavi sve.

Silvija Fabijan,Novi Bečej

PESMA BEZ NASLOVA





Vekovima,
ljudske ruke su stvarale,
stvarale i stvarale,
izbacujući čelik,beton i visoke zgrade
koje oblake cepaju,nebo mute,
hladne poput leda,beživotne poput stene,
dovoljno jake da vekovima izdrže;

A Bog stvori
i svi okriviše Evu;
Jer ljudske ruke ne misle,
ne misle uopšte na naredna pokolenja;
Da li će i oni učiniti isto,
da li će spaliti nebo,
voditi krstaške ratove?

Ili će se,
kada Kronosov sin u pakao munju baci,
vratiti svojoj pravoj majci;

A ona sedi,
na oblaku tužna,
lica uronjenog u šake,
srce ispunjeno gnevom;
Da li će oprostiti,
oh,da li će oprostiti?

A pohlepna ljudska rasa
oproštaj ne želi,
ne još,
ne još;

Jer ljudske ruke grabe,ubijaju i muče;
A ona gleda,
roneći suze;

"Šta sam to uradila,
oh,šta sam to uradila?"

петак, 16. септембар 2011.

Марија Танацков, Кикинда


ГОЛУБ МЕЂУ ЉУБИЧИЦАМА


Спајам време с оним прошлим и
Певам после још једне крви рата,
Не као велики песник Душан Васиљев.
Певам и ја без звона, химни и ода
Човеку после још једног ратног похода.

Преплашене и подивљале птице,
Пресјајне лепотице стоје на снегу.
Одвајам се од себе - сама собом!
Крик и жртва ломљења хлеба,
Саможртвовање као самопоштовање!
Испитујем своју преосетљивост!
Снатрим Једност, Јаство хармоније,
Кроз стваралачки богат немир.

Наше дугове красе укорењене гордости!
Чека ли нас на крају пута блаженство
За све несносне губитке себе из
Заборављеног закључаног споменара с
Анђелима на облацима и с голубовима
Који су међу плавим љубичицама?

Догађаји су у јуче и у сутра су,
А данас је само бол нестајања,
Данас је само још један рат!
Данас је преплашено време!

Долази, само на трен, покајање
За многа дела прошлих страсти тела,
За које се превише душа веже.

Утврђујем очишћење дешавања:
Голуб је још жив и љубичице.
Он чедно узлеће крилима милости
И слеће као Једно, као Биће
Из мог откључаног споменара
С песмама, после још једног рата!

Тајна снага споменара враћа ми
Анђеле, облаке, голуба и љубичице!

У овој песми живи у Споменару
Неуспели покушај да се заборави!
Има још снова у успоменама!

Има још снова чедне милости
Јединке и Бића, с којим се нисмо срели!

Газим по цвећу зла историје и као
Љубичица изнова ничем из облака.

четвртак, 15. септембар 2011.

Маrina Žebeljan, Zrenjanin


NE POSTOJI KRAJ RATA


Mrtvi generali

Vraćaju mač u korice

Posustalim pokretom

Još u neverici

Mrtvi oficiri

Bacaju iz ruke pištolj

Još topao od dodira

Koji se ne moraju mnogo razlikovati

Od onog kod kuće

Mrtvi konji

Zaustavljaju svoj kas

U iščekivanju zvuka

Još zakrvavljenog pogleda

I zanemela je džinovska gusenica

Koja je označavala pobunu

Sve je tiho

Samo odsečene glave

I beživotna tela zadavljene dece

I beživotne ruke silovanih majki

Sklopljene kao za molitvu

Za očeve zaklane ispod drveta

Pod kojim su prvi put ljubili

Služe da opominju

Da se i uprkos svoj toj tišini

Tako nešto može opet ponoviti

Dokle god je mrtvog sunca

Da sve to gleda

Mrtvog prežderanog

I podmićenog sunca

Nada Djordjević, Trbušani


DA MI JE SNAGA DOBROTE


Kada bi postojala država ime da joj bude domovina
i u toj domovini kada bi vladala mudorst umesto sile
i kada bi ljudi stvarali pravila da ih poštuju
znamenje pet kontinenata na zastavi duginih boja
takvu bih domovinu najviše volela

Kada bi postojala vlast do vlasti da joj je najmanje stalo
koja bi usmerila nauku u lek protiv bolesti rata
i vladavinom svojom mirila ljude a ne svadjala
znamenje takve vlasti čovek svetinja da bude
takvu vlast bih najviše poštovala

Kada bi postojao svet u kome nema ključeva i brava
nema kradja razbojništva niti lopova
svet u kome se može slobodno hodati u svako doba
i u kome niko neće popreko da te pogleda
u takvom svetu bih najradije živela

Kada bi postojala vera ime da joj bude vera u čoveka
i čovek tvorac takvog odnosa medju ljudima da bude
da ljubav seje i radja i da ljubav ljubavlju se vraća
znamenje takve vere radjanje na lovorom vencu
u takvu veru bih najviše verovala

Kada bi postojao Bog koji bi preduhitrio grehe
stvorio takav svet u kome nema zavisti i zala
i ne bi morao grešnicima grehe da prašta
ako bi molba uopšte bila potrebna
takvom Bogu bih se najradije molila

Nermina Omerbegović, Sarajevo (BiH)


KAFANSKA GERILA


Pričali su o četnicima, ustašama, balijama.

Psovali političare i „njihove“

novinare, privrednike, pisce, slikare.

Svi su sve znali.

I uredno su mi

pripaljivali cigaretu.

Čudeći se mojim

uzdignutim obrvama

I objašnjavali kako ovdje

vlada jezik mržnje.

Onaj medijski, a oni ga baš i ne vole.

A onda bi ušao neko

Od spominjanih

Ustajali bi

I ljubili ga u njegov

Do tad pljuvani obraz.

Zvali bi mi piće

Palili cigare.

Progovarali su jezikom ljubavi.

S određenim ciljem.

Da završe u mom

Krevetu.

A ja sam se smješkala

I gledala ispod oka.

Shvatajući kako završavaju naše

Revolucije.

Jednim pogledom

Na bjelinu dekoltea.