Nemam pravo na tugu
Neželjena, rađa se u osvit zore
Iz prvog zagrljaja sunca i talasa modrih
Pod trepavicama žaokom sumnje udara žustro
Kao da kaže: zatvori oči, ne pružaj ruke
Nema u tebi snage za novo jutro
Klizim polako plimom gorčine
Duša nemoćno treperi na ivici plača
Izranavljen pas tužno me prati
Kao da ćemo zajedno prije stići
Bolno savija noge ali korača
Ćilim nemanja sapliće korake
Stidom bezvrijednog bića zaobilazim ljude
Pogrbljena starica drhti na trotoaru
Na dlan sa suzom poneka kap milostinje kane
Da li će danas za hljeb da bude
Igraju sijenke, a ja bih nazad
Ne mogu dalje Mikinom stazom do ptica
Klupko jutra se neumoljivo odmotava
Čovjek bez nogu sluša priču dječaka
Što strpljivo gura kolica
Nemam pravo da suzom natapam stazu od patnje
I kajanjem mučim srce što grca pod kišom nemira
Zbog svitanja što bojom noći sviću
Zbog zvijezda što su ugasle
A ne stigoše da ogriju dušu svemira
