Štefica Vanjek

Noćna dama

Na praznoj ulici
usnulog grada,
u sjeni haustora
stoji zaklonjena  sama,
jedna noćna dama.
Skrivena od ljudi
i od same sebe,
steže torbicu uspomena.
Smjestila u nju tugu,
i nešto starih slika
da sačuvaju joj ponos
i sjećanje da je i ona
jednom snažno voljena bila.
Proviri povremeno iz mraka
niz ulicu pogledava,
želudac opomenu šalje
al um sve poništava.
Stoji kao statua bez osmjeha
Boga u sebi moli,
možda se netko i smiluje
i bez ikakvog traženja
koricu joj kruha podari.
Hladnoća je steže.
Odjednom gle čuda,
silueta jedna pojavi se
zamotuljak kruha dami pruži,
pod ruku je primi,
osmijeh tada razlije se licem
i zajedno odoše niz praznu ulicu.

Ako ikad vidiš tužnu damu
u napuštenom haustoru grada,
podari joj kruha i ništa ne traži
jer ona je krhka žena
nekad voljena, sad zaboravljena.