Sofija Perović, Nikšić

NEMOĆ 

Ti znaš da ti želim snagu
da ti želim sve što se poželjeti može

Nikada da ne osjetiš očaj nemoći
kroz koji sam ja gazila često
Teško je, znaš, ići u nepoznato
korakom olovno teškim
Preskakati prepreke
na putu gdje ne bi trebale ili smjele biti...
dok slabost hvata
kad nema ruke pomoći
i ako kreneš znaš da nije bezbolno
i grčiš se
i stežeš pesti u nemoći...
uhvati te beznađe
gledajući iskreveljena, iskarikirana lica
koja se nadvijaju
uz porugu i pitanje
šta je ..jel boli?!
hahhahahahah...
Pa zar ćeš tu ostati
sramota...!?
A ti svu snagu skupljaš da se uskoprcaš,
da se izvučeš iz kala u kome si...
ne dodirnuvši nikoga,
da ne bi na kome trag ostavio...
Sve može da se podnese do nemoć...
Pa kad svu skupiš snagu i uspiješ
i napraviš korake malog bambija na ledu
klizajući se, balansirajući
opet naiđeš na novu prepreku...
veću ili manju...
ali tebi ogromnu...
i opet padneš...
i dižeš se
i padaš...
Ne daj Bože da me razumiješ...
zato ti želim svu snagu ovoga svijeta
i da nikad očaj nemoći ne okusiš
ni ti ni bilo ko meni drag...
Uspravila sam se
drži me slamka...
tek toliko da uzdignem čelo...
Ne , ne žalim se
nije to slabost
smatram da sam snažna!