izgubljen je čovjek
i gotovo
nema ga više
nitko ga ne spominje
nitko ga se gotovo i ne sjeća
nitko za njega ne pita
nestao je sa ove planete
a nekada je bio divno dijete
svi su mu klicali
na nekoj paradi
koje se danas
također
nitko ne sjeća
a bila je to onda zgoda veća
na kojoj su se skupili
svi važni građani
i građanke
slavio se dan
ne znam koje stranke
jer mi to nije bilo bitno
gledala sam ono dijete sitno
nasmijano
kako se klanja i smiješi
širom otvorenih očiju
iskreno i istinito
ne znajući da si tako otvara put
vlastitog nestajanja
u kojemu će mu klanjanje
i usiljeno smijanje
postati
uobičajeno ponašanje
i nitko se sjećati neće
onog sjaja u očima
sada ugaslima
ja odbijam zaboraviti
nemojte ni vi
probudite čovjeka u sebi
progledajte
u usta si stavite
riječ
i ponovo živite ...
