Emilija Vasiljević, Pula

BUSEN MOJE TRAVE


Zraka sunca; kap kiše i
zrno iz kljuna lastavice-
tako smo nastale,
jedne jeseni suzno kišne,
Moj Busen Trave i ja
pod krilom iste ptice.

( Nošene i košene; gažene
i opjevane, u istom ritmu
Snage- o d o l j e v a m o !)

Nema tog brusa koji će
kosu dovoljno naoštriti;
nema tog Kosača bedara snažnih,
mišica nabujalih,
i nema te NEVOLJE
koja nas može toliko puta
pokositi,
koliko se, moja Trava i ja,
strasnije i zelenije,
ljubavlju i
žudnjom za životom
napojene,
ponovo iznova
možemo PODIĆI.

Tebi- kap rose i zraka sunca.
Meni- dodir i dah voljenog bića.
...

Topot divljih mustanga,
nježni korak srne,
svilena postelja ljubavniku
I nektar lanetu razigranom-
Hranimo i odoljevamo-
TRAVO,
Sestro i majko!

-Samo me busen TEBE,
(koji sa brežuljaka rodnih
na stopalima i dlanovima
po svijetu nosim)
ČUVA I SNAŽI
Za nova tla i nove
kušnje.

-Na vrhu tvoje vlati
drhturi smaragd rose.
-Na mojoj trepavici
biser suze zahvalnice.