Hodočašće hrabrosti
Povlačim liniju u staklenom hodniku.
Rasparana na polovine
(po)stojim u raskoraku.
Hodam mislima po zraku .
Kišobranom štitim se.
'Gravitacija uvijek uzima svoje'.
Zakoni i u snovima postoje ;
pitam se...
Hod nalikuje letu...
Cvrkutom ptice pozdravljaju me.
Ne želim pasti.A ni letjeti.
Najteže je hodati.
Uviđam sad kad krila su tu.
(Ne)vidljive sjene plešu po horizontu.
Ruke mojih dojučerašnjih saboraca
u džepove zarivene pomalo plaše me.
Možda me upozoravaju;
pitam se...Zatim,tješim se.
Mašu vikom neravnoteže
izgubljenih junaka u vihoru bitaka.
(U)dišem.Prašina ima okus tamjana.
Izdižem se iznad prizemne prašine.
I iznad ništavne izmišljene veličine.
Postojim harmonijom urešena
u nesavršenom trenu otkrivanja
ljepote stvarne nesvakidašnje
iz oka života hrabrošću posuđene.
Po zidovima sjenama igraju se junaci.
Samozvani prvaci.Crtaju krugove.Boje.
Ispisane im povelje za hrabrost stoje
dok skrivaju se u krilu sigurne postelje.
Bjesomučno pjevaju. Grubost veličaju.
Ustajem.Padam.Puzanjem krećem se.
Dižem se.Ponovo po tlu koračam.
Snovi vikom bude me.
Riječi uspavanke bijahu djelotvorne.
Svjetlost tišinom oslikava moje puteve.
(Ponovo vjerujem u zvukove).
Čujem glasove, tišinom mi govore
riječi pjesme odavno poznate
kojoj do sada ne prepoznah ime...
Pjevam glasom svjetleće daljine.
I znam i ti čuješ me.
Svjetlost ima tajne načine
da najbrže stigne.
Najtiše doputuje.
Najnježnije došapne...
