VJETAR UMIVA POSUDU KIŠOM
Zagreb
Zagreb
Sabijen u kutu memljivog haustora prislanjam vlažan zid leđima.
Vrata otvorena zivižduće vjetar jesenjom kišom hladan.
O lice mi propuh otresa kapljice.
Zabadaju se ko igle.
Bockaju.
Kaljavo se smeđe cijede.
Kližu na poklopac posude kao da s nje žele oprati posljednu mrvicu hrane
natapajući koricu kruha u posudi koja svakoga dana u podne
čine dugački red pred zgradom u kojoj uz molitivu stotine ubogih
prima kašu s mesom ogoljelog s kostiju u posudu
često neopranu od jučerašnjeg ručka i
pola kruha polubijelog od jučer.
U vrećici vrela postaje i porcija.
Do prvog haustora dovoljno još toplo.
Ukusno.
Žlicom grebem po posudi tražeći meso.
Pliva kruh umočen.
Omekšan.
Gutam bogac miris pučke kuhinje.
Vjetar zapuhne.
Umiva posudu.
Kišom.
